Erupcija emocija

A on,on je moj prvi pogled kada otvorim oči,moja jutarnja rosa,moj izlazak sunca.On je moja prva zvijezda,on je kao mjesečeva svjetvlost.On je moj san.

17.03.2018.

Najsnaznija blizina je daljina.

Zapitam se da li mi zapravo falis ili se samo trudim da ne razmisljam o tome? Ponekada pomislim da bih voljela znati gdje si, kako si, da li si sretan? Da li ti je sada ljepse i lakse kada vise nisam tu? A u sljedecem trenu pomislim da me zapravo ti odgovori plase. Ali ne plasi me to da ces reci da si sretan bez mene, jer jedino sto zelim jeste da budes sretan. Plasi me to sto znam da bi nakon tvog "sretan sam" uslijedilo "falis mi". Plasi me i ono sto bih u tom trenu osjetila. Ah, zaboga zasto bi kvarili ovo sto smo postigli? - Ocito je da mozemo jedno bez drugoga. Iako, cesto osjetim kako nam se srca zagrle i dugo se ne odvajaju. Neka je snazna blizina izmedju njih da je cak ni daljina ne unistava.

16.11.2017.

Zvoni alarm.

Zvoni alarm. Unutrasnja borba traje. Mir ne postoji. Tuga, cemer, bol i jad traje danima bez objasljenja. Kao sto si ti jednom rekla, mrzim, volim, prezirem i sve to jako velikim zarom u isto vreme. Cekaj. Stani. Dokle? Moze li ovo da prestane? Moze li? Ljubav koja kulja na sve strane i u svim pravcima samo ne u onom kome treba. A u kom treba? Zbrka u glavi, hiljadu pitanja, a samo jedan odgovor i to onaj najtuzniji. Ne postojimo, a mozda zapravo nikada nismo ni postojali. Ustvari, postojali smo, ali ljubav i snaga kojaj trebala da bude usmerena na nas je letela u vazduhu pogresnih ljudi i jos pogresnijih poteza. Kao dve kuglice koje se idu u istom smeru, rastucom snagom i slicnim intezitetom sudarajuci se jedna u drugu gde se odbijaju ostavljajuci prazninu i pustos. Postavlja se pitanje. Zasto je magnetno polje tih kuglica i dalje toliko jako da nas vuce da se ponovo spojimo i napravimo elementarnu nepogodu kako za nas, tako i za okolinu oko nas? U kojoj je kuglici problem? Sta je problem? Odgovor je tu. Zvoni alarm. Budim se iz sna sa radoscu jer mi je java mnogo lepsa od imaginarnog sveta. Tebe ne mogu da sanjam uvek, a u stvarnosti si tu. Tvoj osmeh i tvoje oci u kojima sam video sebe, svoje mane, svoje vrline, svoje slabosti i nesto sto po prvi put osecam. Nesto sto je toliko jako da bukvalno moze da promeni svet i sve oko njega. Toliko jako da mozes sve. Ljubav. Prava ljubav. Ona gde kada osobu pogledas u oci pocnes da se smejes iz dragosti i ceznje da je samo zagrlis tu, osjetis, poljubis, dodirnes. Krv se ledi u zilama na samu pomisao na to, a leptiricu u stomaku lete i lete. Osoba o kojoj si bukvalno mastao i zeleo se budi kraj tebe. Vrhunac jednog ljudskog zivota. U bezbroj romana mozemo da procitamo o toj pravoj ljubavi koja ti se desi jednom ili nijednom. Ljubavi bez koje ne mozes da zivis... Zvoni alarm. 6:32 am. Budim se. Plava majica je na njoj u kojoj ide na posao. Ljubi me u obraz rekavsi da me voli i da cemo ici na plazu sutra. Nikada srecniji u zivotu bio nisam, rekao sam njoj. Ni slutio nisam da zivot moze da ti se srusi u 48sati. Da, istina je da su se sranja krenula cak i pre desavati, ali ja tu vise nikoga i nista drugo sem nas samih ne krivim. Mi smo krivi, njeno ne postovanje, moje ponizavanje, njeno bahato ponasanje, moje deranje, njeno jedno, moje drugo. Uvek mi je bilo smesno kako ljudi mogu da placu i tuguju za jednom osobom pored 7 milijardi ljudi, lepsih, boljih, poslusnijih i zrelijih, ali kako nas narod kaze:"Ne smej se tudjoj nesreci." X, Y osa sa oscilatornom putanjom. Cas si gore, cas si dole, cas si sretan, cas si tuzan, cas goris od ljubavi i njeznosti, cas goris od gneva i besa. Poceli smo da se borimo prsa u prsa jedno s drugim, kao da nam nije bitno to sto smo vencanje planirali, kao da nam nije bitno to sto smo radili na bebi, kao da smo poceli da ludimo, a ni sami ne znamo zasto. Da li su Crne Magije, da li su drugarice, drugovi, roditelji? Strah. Glavni krivac svega, a kada ga posolis Egom dobijes 2 kompletna idiota koja se vole, a ne mogu da slusaju, postuju i paze jedno drugo. Voleo bih samo da je moja rec dopirala do njenog mozga... Ako ljubav postoji, zasto se to desava?! Zvoni alarm. 6:23 am. Sinoc su mi obili kucu. Kroz glavu mi prolazi samo jedno. Ti. Strah babe koja govori da ne moze da spava zbog provaljivanja brave, majkino zvocanje na svaku, pritisak raste, ali ti ne izlazis. Hteo sam da ti javim, ali sam se bojao da ces me iskulirati kao i par proslih puta, slagati kako si opet sa bivsim i da ti nije stalo. Sama pomisao da djelis krevet sa nekim drugim bi me vratila u proslost gde smo govorili jedno drugom da ga nikada necemo napustiti ni u dobru ni u zlu. Misli se preplicu, da hocu da te trazim, necu, ali da se sama pojavljujes, pojavljujes. Svaki trenutak, preko 600 puta u danu pomslim na tebe i na stvari sto su nam se izdesavale. Da l sam ja kriv, da li si ti kriva, da li sam te a forsirao mozda, da li te nisam prihvatio mozda iako ja mislim da jesam na kraju? More pitanja, malo odgovora i tako u krug u krug i u krug. Koja god misao da mi padne na pamet uvek pobedi ona gde smo ti i ja na plazi, gledamo zalazak sunca i pricamo o svemu. O nama, o ljubavi, o djeci. Ma koliko bjes i gnev prema stvarima koje smo radili jedno, drugom, ta sreca koju sam osetio pobedi i izbrise sve, ali da li si ti to osetila? Zvoni alarm. Budim se u suzama kad shvatim da je jedino mjesto u kom mogu da te vidim je SAN. Imaginarno je postalo realno, a realno imaginarno. Vise nema tvojih ociju, vise nema tvog osmeha, vise nema tvog zagrljaja s ledja dok spavamo, nas vise nema. Kao da nikada nismo ni bili, ali sjecanja ne blede moja ti, cak vise postaju sve jaca i jaca, toliko jaka da ja ovo vise ne mogu da izdrzim. Batalio sam sve sto smo pricali, promenio sam se, ne pusim, ne pijem, ne drogiram se, treniram, radim.na sebi, ali uzalud. Tebe nema te nema. Bezis od mene, a Bog nam je podario sansu za iskupljenje. Ti si moje iskupljenje, a ja tvoje, a ako nastavimo da bezimo jedno od drugog, potonucemo oboje. Moja dusa hoce da okonca borbu izmedju nas, borbe Erosa i Tanatosa, Dobra i Zla. Tebe i mene. Sastavimo kuglice da se vise nikada ne odbiju. Pobedi strahove, a ja cu ti u tome pomoci ali moras da mi vjerujes. Shvatio sam koliko mi znacis i da je moj zivot mizeran i jadan bez tebe. Volim te , Bubili. Volim te svim svojim tjelom i svom svojom dusom. Necu se vise derati, necu te osudjivati, necu ti nikada vise nista ruzno reci, necu te ubedjivati u nesto sto ne razumes, uradicu ja, ko ga jebe, makar ako nista da jos jednom vidim tvoje lice, da te osjetim i poljubim, a ako je San jedino mesto gde cu ja moci da zivim sa tobom srecno i zadovoljno do kraja svog zivota, potrudicu se da vise alarm ne zvoni. https://youtu.be/z2yGgYDKhpE

13.11.2017.

Bura emocija.

Kako to da nisi bio tu onda kada sam jaka i kada postoji neko, onda kada bih nasla nacin, rijeci i razlog da izbjegnem to da te vidim. Da izgbjegnem da se spustim u tvoj topao zagrljaj i da se predam. Da znam da ne moram kriti ono sto osjecam. Tebi se prepustam onakva kakvom su me drugi danima pokusavali osjetiti; njezno, iskreno, onako da u svakom zagrljaju osjetis to da ti pripadam i da sam bas u tom zagrljaju sretna. Vjeruj, neko drugi se trudi, posvecuje vrijeme, rijeci, samo za trenutak tog zagrljaja koji ti dobijes tako olako. A ti, kao da znas kada mi iznova zivot lupi samar i podsjeti me da ni jedan nije ti. Pojavis se i javis kao da znas da bih se bas u tom trenutku mogla slomiti u potpunosti, pa odlucis ojacati me svojim pogledom. Ipak, ovog puta jedno je bilo drugacije; nema nade. Nestala je nada, umrla je. Znas, bila je to bolna smrt koja me mucila skoro pa od nasih prvih susreta. Uvijek bih bila iznenadjena koliko je zapravo ta nada jaka, koliko stvari je preslo preko nje. No, ipak, na kraju je teskim uzdahom nestala, kao da je i u tom posljednjem dahu pokusala ostati. Zaboga, sa tobom je sve predivno, a tako bolno. Ta ljepota izmedju nas, sada, kada ponovo lezim na svom krevetu, sama, zapravo me lomi. Jer, zasto to lijepo ne moze trajati? Zasto prestaje? Zasto nas toliko stvari, tako dugo razdvaja? Svi vide koliko je jaka veza izmedju nas. Nekada mi se cini da drugi vjeruju u nas, vise nego mi sami. Jer ja sam odavno prestala da vjerujem da ce doci dana kada cemo slobodno proci gradom i prkositi nasom ljubavlju. Ipak, iako je nada otisla, ljubav je ostala. Ona, je neopisiva, nevjerovatna. Toliko ljudi, postupaka, kilometara, dana i sati. Toliko mojih pokusaja sa drugima i toliko tebe i nje. A ona je jos uvijek tu. I ne dozvoljava da bilo sta bude jace od nje. Ona je samo naucila to da ne moze uvijek osjetiti ruku tvoje ljubavi kako je cvrsto drzi, ali joj se svaki put nevjerovatno obraduje. A kada se te dvije mocne energije ljubavi spoje, tada zaboga i sve oko nas postaje ljepse. Tonovi ljepse zvuce, smijeh se glasnije cuje. Pokusavam da shvatim kako je moguce to da mozemo toliko voljeti nekoga sa kime smo izgubili onu divnu sliku sretne, zajednicke buducnosti? Sta onda zapravo radim s tobom? Zasto te jos uvijek zelim snazno grliti? Sa nekim drugim mi je cak bilo zanimljivije, mozda u nekim trenutcima i ljepse. Opustenija sam, ne razmisljam. Vise se smijem, pricam, pjevam. Ali manje grlim i osjecam. Sa tobom, ma koliko lijepo bilo uvijek bi me grizao strah iznutra, jer sam znala da se blizi trenutak kada ce sve to ponovo biti "na cekanju". Morat ces se vratiti svom zivotu onakvom kakav jeste, ma koliko htio da ja ostanem, jer sam dio njega, to je nemoguce. Taj osjecaj mi ne da mira. I evo sada je tu, jer vec je sve gotovo. Sada cu ponovo provoditi dane bez tebe. Prvi su uvijek teski, jer tada najvise mislim o vremenu koje smo proveli zajedno. Tih dana vracam film unatrag, pa se bolno osmjehnem na lijepe trenutke. Zatim, slijede dani kada ponovo lazem sebe da je to bio posljednji put. Pa svaku misao na tebe lazno otjeram, a ustvari je samo malo udaljim od sebe, toliko da je ipak tu, na dohvat ruke. Izmedju tih dana, ugura se poneki sat kada mi falis i kada bih htjela da si tu. A onda, trenutak koji ne mozemo izbjeci. To je trenutak kada nas ta luda veza izmedju nas zaustavi i kaze nam koliko smo blesavi, jer "Vas dvoje, dva ludjaka, ne mozete jedno bez drugoga." Nikada, zapravo nisam ovoliko pisala. Nekako uvijek bi to bio sklad divnih rijeci o divnoj ljubavi, tako napisan da sve stane u par recenica. A sada, kao da nabrajam toliko stvari i osjecaja, koje nemaju smisla jedno pored drugoga, ali ipak pisem. Pisem, jer to je to jedini nacin da svu tu buru osjecanja barem malo pokusam smiriti. Pisem, jer mi je navika da ne krijem niti jedan osjecaj kada si ti u pitanju. Vjerovatno, niko i nikada nece procitati posljednje recenice ovoga, ali jedno je sigurno; te recenice zive u meni, te recenice cujes i onda kada sutimo. Cujes ih jer je tvoja curica, jedne noci, spustila glavu na tvoje rame i glasno ispricala sve sto osjeca i sve ono sto smo krili jedno drugome. A kada jednom otvoris moje srce, kljuc od njegovih vrata ostaje unisten i samo ti si onaj koji ga smije posjetiti i osjetiti sve ono sto se krije u njemu. Ti si onaj koji tu zivi tiho i bezbjedno.

25.10.2017.

Jos si tu, jer ja nisam otisla.

I dok lezim na krevetu kao da jos uvijek osjecam tvoj topao pogled. Lagano otvaram oci, sa osmijehom na licu i srecom u srcu jer cu ugledati tvoje lice. Ali, nema te, i hladno je, i plasim se. U glavi jos uvijek odzvanjaju tvoje rijeci da si sretan, da zelis ostati tu, da neces otici. Zaboga, govorio si da je zapravo tvoj strah to da cu napustiti ja tebe, a zapravo si ti to uradio. Otisao si, bez ijednog pravog, iskrenog razloga. Lagao si me. Lagao si kao dijete, tako glupim lazima si izgubio povjerenje. Tako glupim lazima si pao nisko. Tako glupim lazima si postao lazov. Najgore od svega, jeste to sto cak i pored toga, ja ne mogu zaboraviti onaj iskreni sjaj u ocima i toplotu zagrljaja, ne mogu zaboraviti onaj iskren osmijeh. Ne mogu i ne zelim ignorisati svoje iskrene osjecaje.

12.10.2017.

13.8.2017.god.

Osvrnem se oko sebe, vratim se unatrag i osmotrim sve osobe koje su prošle kroz moj život, sve one koje sam voljela. Shvatam, zaista shvatam da niti jedan muškarac nije bio niti blizu onome što si ti. Niti jedan prijatelj, niti prijateljica, nisu imali tu moć da jednim pogledom utješe, usreće i sve tuge sruše. Zato i jesi poseban i posebno je sve ono što sam ja prema tebi. Zapravo, sve ono što smo mi je zračilo posebnom srećom i ljepotom. Čak i onda kada smo bili hladni, umorni i iscrpljeni, uvijek je postojala barem i najmanja iskra toplote koja nas je spajala. I mnogo toga nas je pokušalo uništiti, pa i mi sami, ali postoji nešto neobjašnjivo i neuništivo u nama što će nas vezati vječno, lak i onda kda budemo daleki jedno drugome.

12.10.2017.

Svi putevi me vode tebi.

Dodir i osmijeh i svaki pogled je topliji iz susreta u susret. I svakim novim susretom želim te jače. Ma koliko htjela pobjeći, svi putevi me vrate tebi. Moji putevi su vođeni srcem, zato i jesi tu i kao što si i sam rekao; ¨Ako smo suđeni jedno drugome, uvijek ću te naći, gdje god bila.¨ I vjerujem da hoćeš. Svaki grijeh sa tobom je oproštaj, jer su nam i grijesi zasnovani ljubavlju, strašću. U tebi imam sve; moj si prijatelj, moj najbolji ljubavnik i moja najveća ljubav. Želim da kada spustiš glavu na moje grudi, da znaš da si tu na sigurnom. Da će te ruka koja prolazi kroz tvoju kosu čuvati od svega i da to luđačko lupanje srca koje čuješ i osjećaš, luđački kuca upravo zbog tebe. Teško je pronaći pravu riječ ili riječi kojom bih opisala ono što zapravo osjećam. Ni sama ne znam šta bi to moglo biti. Ovo je mnogo više od ljubavi, mnogo više od želje. Ovo je opsesija, opsesija koja vas ispunjava, nadahnjuje i pokreće. To je ruka za spas i svjetlost u najvećoj tami. Snaga i onda kada smo najslabiji. Sreća i onda kada nas tuga u potpunosti želi prekriti. I najmanji povjetarac mi donosi miris tvoje kože, pa ga onako duboko udahnem da dopre do srca. Da na trenutak odlutam u tvoje naručje gdje slušam najljepše pjesme i stvaram najljepše priče.

26.06.2017.

Najveca ljubav

Prva osoba koja me nije izdala, osoba ciji osmijeh ispunjava moju dusu, cija rijec daje snagu. Prva osoba koja je uvijek tu kada je najpotrebnije. Na pravom mjestu u pravo vrijeme. I gle, tek je godinica protrcala pored nas, a ja osjecam kao da si cijeli zivot tu, negdje u mojoj sjenci. Kao da si se skrivao i samo cekao pravo vrijeme da me pogledas i upitas "Selma, sta mislis mogu li ici u ovoj majici?" :p Od prvog trenutka sam znala da neces biti neko prolazan. I znam i sada, sigurna sam da ces ostati upamcen kao sto pamtim svoju prvu ljubav, svoje najtuznije i najsretnije uspomene. Neces biti neko na koga ce me samo neka pjesma podsjetiti. Bit ces uspomena posebna, moj najsladji slatkis. Ne pjesma ili stih, nego cijela licnost. Cak i kada ti ne pisem, onda kada mi je tesko moj si oslonac. Sjetim se svega sto ti jesi i guram sebe naprijed, prateci tvoje korake. Sjetim se koliko si jak, pa ukradem od tebe malo snage i suocim se sa svakim strahom, oci u oci. Samo hocu da znas, da iako nisam jaka, za tebe cu skupiti svu snagu svijeta onda kada je to potrebno. Uvijek cu biti najstabilniji oslonac onda kada ti zelis spustiti svoju dusu, isprazniti je od svega sto joj ne da disati. Svi drugi ce biti tu kada si sretan, kada ti ide dobro u zivotu. Ja zelim biti neko kada je tu kada sve nije onako savrseno kako drugima izgleda. Budi siguran da necu htjeti nista zauzvrat. Jer si ti meni dao vec i previse time sto si usao u moj zivot.

10.06.2017.

Carobna ljubav.

Voljet cu ja opet. Uzivat cu u necijem zagrljaju i osmijehu. Zeljet cu sa nekim drugim sve sto sam htjela s tobom. Morat cu. Ali jedno je sigurno, drhtaj srca, sjaj u ocima, osmijeh na licu, sreca u dusi i ljubav u srcu koji su bili tu zbog tebe, ostat ce posebni. Posebni, bas onako kako je zapravo sve i bilo kada smo ja i ti u pitanju. I zapravo, sada ne znam sta se desava. Cvrsto sam odlucila da je kraj, barem sam tako mislila. I zaboga, ponovo je sve palo u vodu u trenutku kada sam te vidjela, kada sam osjetila taj cvrsti zagrljaj muskarca kojeg volim. Da barem ti mozes otici, da me mozes pustiti. Bilo bi lakse. Vrtimo se u zacaranom krugu. Sve se vrti oko nas, ljudi, stvari, vrijeme, a mi ostajemo tu. I kada se uspijem skloniti na tren, jak vjetar osjecanja me ponovo vrati. Mozda me vraca taj divni osjecaj kada znam da te imam, da si tu. Da je tu osoba kojoj mogu sve reci, osoba koja ce me zagrliti i svakim zagrljajem vratiti dio zivota u meni. Osoba koju uzivam slusati, grljeti, voljeti, ljubiti. Osobu koju zelim buditi i ljubiti za laku noc. I jedno znam, a znas i ti, carobni su ovi osjecaji i svaki otkucaj srca je caroban i pamtit cemo ih kao takve. I kada ne bude bilo nas, zivjet ce carobna sjecanja na najljepse trenutke koje smo proveli zajedno. Na trenutke koji su urezani duboko u srcu, koje cemo vidjeti o osjecati samo mi.

13.05.2017.

Savrseno.

I kada je najljepse, pozelim otici. Pozelim pobjeci sto dalje od tebe, jer znam da cu morati kad tad. I znam da ce svaki sljedeci put biti teze. U nasem svijetu, sve je tako savrseno, iskreno, ali realnost nas rusi. Rusi nas sve ono sto smo sami uradili. Kada ce prestati? Kako? Koliko god pokusavala biti sretna sa drugim, pruziti nekome zrno svoje ljubavi, paznje, samo osjetim gadjenje prema sebi. Grizem se sto uopste pustim nekoga drugog blizu sebe. Znam da ni u jednom necu pronaci sve sto imam s tobom. Nikada nisam ni osjetila, niti pomislila da cu prema nekome biti iskrena kao prema tebi. Nikada nisam smjela nekome pokazati ono sto zapravo osjecam. Plasila me pomisao da ce to iskoristiti, da nece uzvratiti. A tebi vjerujem. Prokleto ti vjerujem i ne pronalazim niti jedan razlog zasto ne bih? A tako zelim pobjeci. Ne zato sto te ne zelim, ili zato sto mi je svega previse. Zelim pobjeci jer ako ostanem, doci ce dan kada ce me rastanak slomiti. Unistit ce sve nade u meni. Unistit ce zelju za novo. I kako bih nastavila kada niko nema te oci, oci djeteta koje me gledaju tako njezno, neiskvareno. Zaboga, obozavam tvoj zagrljaj. Bio kratak ili dug, svaki me ucinio jacom. Svaki mi je unio srecu u dusu. Tvoj osmijeh je kao svjetlo u tami. Kako se odreci onoga sto je u vasim ocima savrseno, onoga sto vam daje savrsena osjecanja? Kada sam posvecena tebi, tako sam cista, tako mirna i tvoja. Ne mogu dati da druge ruke uprljaju moje srce laznom srecom i ljubavlju. Zelim iskrene osjecaje, oni koji traju i koji se ni poslije svega sto smo prosli, nisu ugasili. Zelim osjecanja koja imam samo s tobom.

12.05.2017.

💓

Vracam se godinu i vise unazad i shvatam koliko se stvari promijenilo. Vise me ne privlaci tvoj izgled. Vidjela sam te u svim mogucim izdanjima; najboljim i najgorim. I cak u tim najgorim, niko mi te ne bi mogao zamijeniti. Ali, zapravo sada me privlaci sve ono sto mi pruzas. Volim sve ono sto si prije krio. Volim tvoj topao zagrljaj, volim kada sjedis pored mene i dodirujes me onako neobavezno. Volim da te gledam dok spavas, da cekam tvoj dodir ili zagrljaj u snu. Uzivam u tvojoj prici, ali i u sutnji, koja nekada govori vise od hiljadu rijeci. Volim kada ti otvorim vrata od stana, pa me doceka onaj dragi pogled i blagi osmijeh, kada predjes prag pa ne znamo da li bi se prije zagrlili ili poljubili, pa nekada izgledamo tako smotani, a toliko slatki. Pored tebe se pretvaram u odraslo dijete, koje se zeli uvuci u tvoj zagrljaj i stisnuti uz tebe. Koje zeli voditi razgovore bebastim glasom, nekada se smijati bez razloga, pricati gluposti, ali voljeti ozbiljno, odraslo i zrelo. Uz tebe zapravo i mogu biti sve. Uz tebe sam jedino prava ja. Sretna i ispunjena.

08.05.2017.

I milujem te u sebi

Samo sam htjela zagrliti te i zaspati na tvom ramenu. Toliko mi je to falilo. Samo sam te htjela slusati kako dises, zamisljati sto sanjas. Tako sam htjela osjetiti tvoj zagrljaj koji bi me probudio u toku noci. Zaboga, zeljela sam zapoceti dan sa najljepsim pogledom na svijetu; tvoje oci. Htjela sam se ponovo osjetiti posebnom, sigurnom tu, u tvome narucju. Osjetiti tvoj dah na vratu, toplotu tvoga tijela, tvojih ruku je sve ono sto sam zeljela. Nismo morali ni pricati, ni ljubiti se. Samo sam se htjela osjetiti tvojom, jer to i jesam. Ipak, zelje nam nisu bile iste. U poljupcu koji nismo osjetili ni ja, ni ti, skriven je djelic mene koji vise nikada nece biti vracen. Nestao je u bestragu. Ostala je bol, ceznja. Ostala je zelja koja nece biti ispunjena, nikada. Ostali smo mi, da se kajemo.

01.05.2017.

Oprostaj.

Ono sto sada osjecas je sve ono sto ja osjecam od dana kada sam te pocela voljeti. Sads znas kako boli, znas koliko je tesko i ne mozes to oprostiti. I ne trazim ti to. Jer ja sam ta koja je uvijek bila jaka, koja je bila tvoja i kada nisi moj, i kada kao da ne postojis. I dalje sam jaka, ali ne zelim gubiti vrijeme. Ne zelim lagati sebe i nadati se necemo sto nikada nece postojati. I dalje, idem bez tebe. Idem teskim koracima, borim se protiv sebe i protiv svega sto me vraca nazad tebi. Pustam drugome da mi brise suze, i nacrtam sebi osmijeh na lice. Znam da to nije iskren osmijeh, ne zraci onom srecom djevojcice koju je veselila misao na tebe. Ali vremenom, valjda cemo postati toliko daleki, da ce ipak taj vjestacki osmijeh dobiti smisao. Ali ti i ja znamo, da ce moje oci, srce, dusa i tijelo vjecito nositi osmijeh koji budi tvoj lik, sjecanja na tebe, i na sve sto smo imali. Na sve sto niko nije mogao vidjeti. Jer zaboga, najvrjednije, najiskrenije i najsavrsenije stvari ne mozemo vidjeti. Samo mi budi dobro, ostvari svoje snove, smiji se, pobjegni daleko odavdje bas kako zelis i budi sretan i voljen. To je sve sto sam oduvijek zeljela, najsladji moj slatkisu.

23.04.2017.

Kada mi falis.

Falis mi svaki put kada me zagrli tama. Svaku noc kada legnem na krevet, hladno je. Tu su me grijali tvoji zagrljali, tu su vatru palili tvoji poljupci. I jos uvijek, ponekada kao da zalutas tu. A i ja i ti znamo da to nije pametno. Nije vise igra sve ovo sto imamo. Volim te. Neopisivo te volim. Ceznem za tvojim glasom, ceznem da ponovo naslonim glavu na tvoje grudi, da te slusam kako pjevas, dok me stisce tvoj zagrljaj, dok nam uzdasi podrhtavaju. Fali mi jutro kada me budi tvoj dodir. Fali mi da ti kuham, da te gledam kako uzivas dok jedes. Fali mi da zamisljamo da smo u braku, da zivimo zajedno. Da ponovo napravimo poplavu, ali bez ijedne mrvice nervoze. Sa osmijehom sve da docekamo, jer znamo da zajedno sve mozemo. Falis mi kada sija sunce. Da uzivam gledajuci te kako upijas svaku zraku. Boze, falis mi u svakom trenutku. Svaki uzdah je tvoje ime i bas svakom uzdahu falis. Lutam, trazim nesto tvoje sto ce me zadrzati pored nekoga. Ali ne vrijedi, niko nema taj osmijeh, oci, tu kosu. Niko nema taj zagrljaj, niti poljubac. Niko nema onu jacinu emocija koju imamo ja i ti. Mozda je to zapravo sve moja masta. Mozda te emocije ne postoje. Ali makar bilo i mastanje, ne zelim da prestane. Ne zelim da te pustim. Zelim biti tvoja, jer samo s tobom se osjecam potpunom.

05.03.2017.

Ostalo je nista.

Da si barem bio los, da si bio jedan od onih koji ce mi faliti ali cu ih mrziti zbog toga kakvi su bili prema meni. Da si barem me uvrijedio. Da si uradio bilo sta sto ce mi olaksati sve ovo, ali nisi. Nastalo je samo jedno veliko nista poslije nas. Svi savrseni trenutci su preko noci nestali. Bez ijedne rijeci, bez ijednog razloga. I samo sam nastavila koracati dalje, ceznuci za onim prije. Nosim te divne trenutke, ali su tako teski. Vucem ih za sobom, iako me lome. Iako je svaki korak sve tezi, ja ih ne dam, ne pustam ih. Samo kada bih znala zasto? Barem da sva ta pitanja ostavim iza sebe. Kako je moglo nesto unistiti sav trud, svo ulozeno vrijeme, rijeci, poljupce i zagrljaje? Kako je mogla ona toplota, onaj plamen izmedju nas biti pretvoren u pepeo? Najvise me boli to sto lazes sam sebe. To sto si kukavica. To sto je onaj jak covjek u tebi skupio svoja koljena i obgrlio ih rukama i sakrio se od svega i svih. Nespreman na rizik zbog ljubavi i srece. Igras samo na sigurno, iako te to sigurno ne cini sretnim. Nadam se da ce doci dan kada ces cvrsto stati na svoje noge, spreman pokazati svima da mozes sam protuv svih! Da si ti pobjednik, a ne pijun tudjih igrica. I ne moramo nikada vise biti zajedno, ne moramo pricati, cuti se. Ja cu nositi nasu ljubav, sve njeznosti, svu nasu proslost i pitanja bez odgovora. A ti, budi mi dobro i ne dozvoli da ti drugi oduzimaju srecu, da drugi upravljaju tvojim zeljama i osjecanjima. Sjeti se da si jednoj djevojcici bio uzor, da sam krala tvoju hrabrost da bih ojacala sebe i nastavila dalje. Sjeti se koliko vrijedis i pokazi to svima. A tvoja mala djevojcica, je nazalost sada odrasla. Ti si je u trenutku ucinio onim sto je mislila da niko nece. Sada sam kao santa leda. Nisam zeljna ni ljubavi, ni poljubaca, ni zagrljaja, jer sve vidim kao laz. Ko zna, mozda je tako i bolje..

19.02.2017.

Nemoj otici

Tako mi falis. Fali mi tvoj zagrljaj i glas. Fali mi da ti gledam oci i osmjeh. Fali mi onaj divan osjecaj kada ti se prepustim, iskreno, bez straha. Fali mi tvoj dodir, njezan i iskren. Fali mi da sam malena djevojcica kakva samo smijem biti pored tebe. Samo sam tebi smjela pokazati tu stranu mene. Mislila sam da je samo ti mozes razumjeti i da samo ti mozes cuvati tu malenu djevojcicu koja je u tvojim ocima vidjela sve i koja je u tvom zagrljaju mogla sve. A gdje si sada? Sta se desava sa nama? Trebao si biti tu, ali nema te. To se nije smjelo desiti, nismo to htjeli. Trebam te vise nego ikada. Ne zelim prihvatiti niti jedan razlog koji ce reci da trebas biti daleko. Ne zelim prihvatiti da nas bilo sta ili bilo ko dijeli, udaljava. Ne smijes to dopustiti. Ne smijes me pustiti. Hocu da ti pripadam. Hocu da sa ponosom mozes reci da sam tvoja. Znam, grijesila sam. Ali sada sam tu i tvoja sam i ne zelim niti jednog drugog. Nemoj otici sada kada sam pocela vjerovati u nas..

14.02.2017.

U tebi imam sve.

Cuvam nase danas. Ne zelim dopustiti da razmisljanjem o onome sto je bilo nekad ili onim sto ce biti sutra, pokvarim ono sto imamo sad. Ne zelim da mi i jedna misao pokvari onu sigurnost i srecu koju osjecam u tvom zagrljaju. Prije, nisam znala da li se trebam li se boriti, postojimo li uopce mi? Ali sada, sada svaki put kada pogledam tvoje oci, kada osjetim tvoju glavu na mom ramenu, kada cujem tvoj uzdah, otkucaj srca i stisak ruke, znam, sigurna sam da ne zelim uciniti ni jednu stvar koja bi mogla pokvariti ovo sto imamo, koja bi mogla uciniti da pomislis da mi nije stalo do nas. Hocu da budemo jaci od vremena, od svakog kilometra, od svega sto nas pokusa razdvojiti. Hocu da nas zagrljaj bude vjetar u ledja, da nas gura, da ne odustanemo, da ne pokleknemo. Hocu da si moj i da sam tvoja. U tebi imam sve; Moj si najbolji prijatelj, najbolji ljubavnik, moj najbolji savjetnik i kriticar. Mi nismo par. Mi smo sve ono sto jedan covjek trazi u drugom. Moj si dio zivota i moga tijela i moga srca i mojih misli, koji je tu da bi sve oko mene ucinio ljepsim. Zbog tebe koracam sigurnijim stopama, jer znam da i kad bi me sve u zivotu slomilo, ceka me tvoj osmijeh koji lijeci sve. ❤

27.01.2017.

Moje si sve!

Trudim se da zarvorim oci, ali misao na tebe je jaca od sna. Boze, koliko mi nedostaje tvoj glas, tvoj dodir, tvoj pogled, opisati se ne moze. Brojim dane do trenutka kada cu te ponovo zagrliti, kada cu ponovo osjetiti tu snagu koju imamo samo kada smo jedno pored drugog. Mrzim kada je sve oko mene tamno, a zivim za pogled tvojih tamih ociju punih sjete i njeznosti i zari kakva ne postoji nigdje. Moj si opstanak i snaga za svaki novi dan. Moja si nada i moje dobro danas i bolje sutra. Moje si sve ono sto covjeka ispunjava. I znam, osjecam da ne postoji nista jace od nas. Sve komplikacije, sve ono sto je izmedju nas i pokusava nas uciniti daljima, nije jace od onoga u nama! Nije jace od ljubavi, od zelje da sklopimo oci poslije pogleda u mjesec i otvrimo oci sa pogledom na sunce, zajedno. ♡

07.12.2016.

Poseban dio mene ♡

Gledamo i slusamo jedno drugo. Po prvi put onako istinski otvaramo dusu jedno drugome. Odajemo sve stvari koje smo krili, sve boli koje leze u dubini nas. I Dok lezimo tako slomljeni od zivota, ustvari smo jaci nego ikada. Jer gle, moja glava je na tvom ramenu, tvoja ruka je u mojoj ruci, zagrljeni smo, zar moze bol biti jaca od toga? Zar moze bilo sta biti jace od spoznaje da nisi sam, da imas nekoga ko je uvijek tu? Nije mi bitno da li cemo ostariti zajedno, nije mi bitno da li ce nas ljudi vidjati zajedno, da li cemo biti par. Bitno mi je da si tu i da sam tu. Da ces uvijek biti, cak i onda kada ne budes. Hocu da te pamtim kao moju snagu, sigurnost i iskrenost. Zelim prije svega da to budemo jedno drugome. A zelja da se svaki dan budim pored tebe, da radimo stvari koje ce te ciniti sretnim, to ce uvijek biti u meni. Sjecas se kako si jednom rekao "Mi upotpunjujemo jedno drugo". Uvijek ces biti dio mene koji je falio da budem stabilna. I sada, zahvaljujuci tebi, to zaista jesam. Od prvog trenutka kada su nam se pogledi sreli, sve je bilo posebno, takvo je i ostalo, takvo ce ostati i kao takvo ce se pamtiti. Moj si najsladji slatkis, tvoja sam najsladja djevojcica. ♡

21.01.2016.

Grešnici.

Gle kako sve izgleda tako nestvarno. Ponovo smo tu, baš kao nekada. Iskren zagrljaj, nježan poljubac i topao pogled. Mislila sam da više nikada nećemo ovo doživjeti. Zapravo, ne znam Šta je bilo jače u meni; Sreća; jer smo tu, ponovo, zajedno. Tuga, jer znam da neće trajati, jer nisi moj. Želja da pokušamo ponovo. Gledam te kako si lijep, gledam opet one najljepše i najdraže oči. Ponovo uživam u svakom dodiru. Zapravo, ni sada nisam sigurna da li je to bio san ili je zaista moguće da smo to bili mi. Ja i ti. Moj mali i tvoja mala. Budili smo našu prošlost. Nismo to smjeli. Nismo smjeli imati lijepe trenutke koje će zamijeniti sati, dani i sedmice tuge i bola. Nismo smjelo biti ono čega više nema. Opet smo pogriješili. Ali, Bože oprosti mi, ja tako volim naše greške. I želim biti grešna zbog tebe, priznajem da sam grešna i bojim se da ću vječno biti tvoja grešnica koja ne može i ne želi pobjeći od naših grašaka. Pustila sam da probudiš u meni ono što sam htjela čuvati kao uspomenu. Samo sam htjela da to ostane sjećanje na tebe, moju prvu, jedinu i najveću ljubav. Ali opet je sve ovo previše jako u meni. Ponovo, prije nego sklopim oči, pomislim na tebe i moja prva misao kada se budim si ti. Ovaj svijet koji smo stvorili ne postoji. Svjesni smo realnosti, ali je odbijamo. I želim da prestane, ali jače je od mene. Ne mogu te te odbiti. O Bože, kako bih i mogla kada te toliko volim. Nije prestalo i nikad neće. Ne zna laž da boli kao istina, a naša ubija. Borimo se sa istinom i laži. Ne znamo čemu da se prepustimo kada znamo da ni jedno ne donosi sreću. Našli smo se negdje na sredini. I od ovoga ne možemo pobjeći. Previše je nàs u ovom gradu. Ja i ti, naš je grad, naša mjesta, naša prošlost. Sve dok smo oboje tu, tu je i sve ono što nas veže. A jednoga dana, kada oboje budemo daleko od našeg grada, ti ćeš i dalje biti moj mali, a ja tvoja mala, koja će te vječno voljeti i sebično čuvati u maloj, ali najljepšoj komori svoga srca.

31.10.2015.

Sve se promijenilo.

Opet si tu, u našem gradu. Opet osjećam tvoju blizinu, tvoju prisutnost. Ali, sve se promijenilo. Dugo nisi moj i nisam tvoja. Ne viđaju nas zajedno. Tu, pored tebe je druga. Čini se da si sretan. Nekako,vjerujem da jesi, jer voli ona tebe. Sve se promijenilo, ali ipak mi smo ostali isti. Isti je drhtaj tijela kada te vidim. Istom jačinom kuca srce kada pomislim na tebe. Isto boli suza koja padne zbog nas. I znam, vjeruj da znam da si i ti isti kada me ugledaš. Znam da te opija moja kosa, da žudis za mojim pogledom i čeznes za mojim uusnama. Znam da pomislis na mene u trenutku kada se vraćaš u naš grad. I da, ista je činjenica da te volim, da me voliš, a više ništa nije isto. Nikada ništa neće biti isto, osim onoga što je skriveno duboko u nama.


Stariji postovi

Erupcija emocija
<< 03/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

''A ono što srce krije može razotkriti samo onaj ko je tajna''

''Ja sam kao golub koji spaja ljude,a vječno ostaje sam.''



MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
45087

Powered by Blogger.ba