Erupcija emocija

A on,on je moj prvi pogled kada otvorim oči,moja jutarnja rosa,moj izlazak sunca.On je moja prva zvijezda,on je kao mjesečeva svjetvlost.On je moj san.

16.11.2017.

Zvoni alarm.

Zvoni alarm. Unutrasnja borba traje. Mir ne postoji. Tuga, cemer, bol i jad traje danima bez objasljenja. Kao sto si ti jednom rekla, mrzim, volim, prezirem i sve to jako velikim zarom u isto vreme. Cekaj. Stani. Dokle? Moze li ovo da prestane? Moze li? Ljubav koja kulja na sve strane i u svim pravcima samo ne u onom kome treba. A u kom treba? Zbrka u glavi, hiljadu pitanja, a samo jedan odgovor i to onaj najtuzniji. Ne postojimo, a mozda zapravo nikada nismo ni postojali. Ustvari, postojali smo, ali ljubav i snaga kojaj trebala da bude usmerena na nas je letela u vazduhu pogresnih ljudi i jos pogresnijih poteza. Kao dve kuglice koje se idu u istom smeru, rastucom snagom i slicnim intezitetom sudarajuci se jedna u drugu gde se odbijaju ostavljajuci prazninu i pustos. Postavlja se pitanje. Zasto je magnetno polje tih kuglica i dalje toliko jako da nas vuce da se ponovo spojimo i napravimo elementarnu nepogodu kako za nas, tako i za okolinu oko nas? U kojoj je kuglici problem? Sta je problem? Odgovor je tu. Zvoni alarm. Budim se iz sna sa radoscu jer mi je java mnogo lepsa od imaginarnog sveta. Tebe ne mogu da sanjam uvek, a u stvarnosti si tu. Tvoj osmeh i tvoje oci u kojima sam video sebe, svoje mane, svoje vrline, svoje slabosti i nesto sto po prvi put osecam. Nesto sto je toliko jako da bukvalno moze da promeni svet i sve oko njega. Toliko jako da mozes sve. Ljubav. Prava ljubav. Ona gde kada osobu pogledas u oci pocnes da se smejes iz dragosti i ceznje da je samo zagrlis tu, osjetis, poljubis, dodirnes. Krv se ledi u zilama na samu pomisao na to, a leptiricu u stomaku lete i lete. Osoba o kojoj si bukvalno mastao i zeleo se budi kraj tebe. Vrhunac jednog ljudskog zivota. U bezbroj romana mozemo da procitamo o toj pravoj ljubavi koja ti se desi jednom ili nijednom. Ljubavi bez koje ne mozes da zivis... Zvoni alarm. 6:32 am. Budim se. Plava majica je na njoj u kojoj ide na posao. Ljubi me u obraz rekavsi da me voli i da cemo ici na plazu sutra. Nikada srecniji u zivotu bio nisam, rekao sam njoj. Ni slutio nisam da zivot moze da ti se srusi u 48sati. Da, istina je da su se sranja krenula cak i pre desavati, ali ja tu vise nikoga i nista drugo sem nas samih ne krivim. Mi smo krivi, njeno ne postovanje, moje ponizavanje, njeno bahato ponasanje, moje deranje, njeno jedno, moje drugo. Uvek mi je bilo smesno kako ljudi mogu da placu i tuguju za jednom osobom pored 7 milijardi ljudi, lepsih, boljih, poslusnijih i zrelijih, ali kako nas narod kaze:"Ne smej se tudjoj nesreci." X, Y osa sa oscilatornom putanjom. Cas si gore, cas si dole, cas si sretan, cas si tuzan, cas goris od ljubavi i njeznosti, cas goris od gneva i besa. Poceli smo da se borimo prsa u prsa jedno s drugim, kao da nam nije bitno to sto smo vencanje planirali, kao da nam nije bitno to sto smo radili na bebi, kao da smo poceli da ludimo, a ni sami ne znamo zasto. Da li su Crne Magije, da li su drugarice, drugovi, roditelji? Strah. Glavni krivac svega, a kada ga posolis Egom dobijes 2 kompletna idiota koja se vole, a ne mogu da slusaju, postuju i paze jedno drugo. Voleo bih samo da je moja rec dopirala do njenog mozga... Ako ljubav postoji, zasto se to desava?! Zvoni alarm. 6:23 am. Sinoc su mi obili kucu. Kroz glavu mi prolazi samo jedno. Ti. Strah babe koja govori da ne moze da spava zbog provaljivanja brave, majkino zvocanje na svaku, pritisak raste, ali ti ne izlazis. Hteo sam da ti javim, ali sam se bojao da ces me iskulirati kao i par proslih puta, slagati kako si opet sa bivsim i da ti nije stalo. Sama pomisao da djelis krevet sa nekim drugim bi me vratila u proslost gde smo govorili jedno drugom da ga nikada necemo napustiti ni u dobru ni u zlu. Misli se preplicu, da hocu da te trazim, necu, ali da se sama pojavljujes, pojavljujes. Svaki trenutak, preko 600 puta u danu pomslim na tebe i na stvari sto su nam se izdesavale. Da l sam ja kriv, da li si ti kriva, da li sam te a forsirao mozda, da li te nisam prihvatio mozda iako ja mislim da jesam na kraju? More pitanja, malo odgovora i tako u krug u krug i u krug. Koja god misao da mi padne na pamet uvek pobedi ona gde smo ti i ja na plazi, gledamo zalazak sunca i pricamo o svemu. O nama, o ljubavi, o djeci. Ma koliko bjes i gnev prema stvarima koje smo radili jedno, drugom, ta sreca koju sam osetio pobedi i izbrise sve, ali da li si ti to osetila? Zvoni alarm. Budim se u suzama kad shvatim da je jedino mjesto u kom mogu da te vidim je SAN. Imaginarno je postalo realno, a realno imaginarno. Vise nema tvojih ociju, vise nema tvog osmeha, vise nema tvog zagrljaja s ledja dok spavamo, nas vise nema. Kao da nikada nismo ni bili, ali sjecanja ne blede moja ti, cak vise postaju sve jaca i jaca, toliko jaka da ja ovo vise ne mogu da izdrzim. Batalio sam sve sto smo pricali, promenio sam se, ne pusim, ne pijem, ne drogiram se, treniram, radim.na sebi, ali uzalud. Tebe nema te nema. Bezis od mene, a Bog nam je podario sansu za iskupljenje. Ti si moje iskupljenje, a ja tvoje, a ako nastavimo da bezimo jedno od drugog, potonucemo oboje. Moja dusa hoce da okonca borbu izmedju nas, borbe Erosa i Tanatosa, Dobra i Zla. Tebe i mene. Sastavimo kuglice da se vise nikada ne odbiju. Pobedi strahove, a ja cu ti u tome pomoci ali moras da mi vjerujes. Shvatio sam koliko mi znacis i da je moj zivot mizeran i jadan bez tebe. Volim te , Bubili. Volim te svim svojim tjelom i svom svojom dusom. Necu se vise derati, necu te osudjivati, necu ti nikada vise nista ruzno reci, necu te ubedjivati u nesto sto ne razumes, uradicu ja, ko ga jebe, makar ako nista da jos jednom vidim tvoje lice, da te osjetim i poljubim, a ako je San jedino mesto gde cu ja moci da zivim sa tobom srecno i zadovoljno do kraja svog zivota, potrudicu se da vise alarm ne zvoni. https://youtu.be/z2yGgYDKhpE

13.11.2017.

Bura emocija.

Kako to da nisi bio tu onda kada sam jaka i kada postoji neko, onda kada bih nasla nacin, rijeci i razlog da izbjegnem to da te vidim. Da izgbjegnem da se spustim u tvoj topao zagrljaj i da se predam. Da znam da ne moram kriti ono sto osjecam. Tebi se prepustam onakva kakvom su me drugi danima pokusavali osjetiti; njezno, iskreno, onako da u svakom zagrljaju osjetis to da ti pripadam i da sam bas u tom zagrljaju sretna. Vjeruj, neko drugi se trudi, posvecuje vrijeme, rijeci, samo za trenutak tog zagrljaja koji ti dobijes tako olako. A ti, kao da znas kada mi iznova zivot lupi samar i podsjeti me da ni jedan nije ti. Pojavis se i javis kao da znas da bih se bas u tom trenutku mogla slomiti u potpunosti, pa odlucis ojacati me svojim pogledom. Ipak, ovog puta jedno je bilo drugacije; nema nade. Nestala je nada, umrla je. Znas, bila je to bolna smrt koja me mucila skoro pa od nasih prvih susreta. Uvijek bih bila iznenadjena koliko je zapravo ta nada jaka, koliko stvari je preslo preko nje. No, ipak, na kraju je teskim uzdahom nestala, kao da je i u tom posljednjem dahu pokusala ostati. Zaboga, sa tobom je sve predivno, a tako bolno. Ta ljepota izmedju nas, sada, kada ponovo lezim na svom krevetu, sama, zapravo me lomi. Jer, zasto to lijepo ne moze trajati? Zasto prestaje? Zasto nas toliko stvari, tako dugo razdvaja? Svi vide koliko je jaka veza izmedju nas. Nekada mi se cini da drugi vjeruju u nas, vise nego mi sami. Jer ja sam odavno prestala da vjerujem da ce doci dana kada cemo slobodno proci gradom i prkositi nasom ljubavlju. Ipak, iako je nada otisla, ljubav je ostala. Ona, je neopisiva, nevjerovatna. Toliko ljudi, postupaka, kilometara, dana i sati. Toliko mojih pokusaja sa drugima i toliko tebe i nje. A ona je jos uvijek tu. I ne dozvoljava da bilo sta bude jace od nje. Ona je samo naucila to da ne moze uvijek osjetiti ruku tvoje ljubavi kako je cvrsto drzi, ali joj se svaki put nevjerovatno obraduje. A kada se te dvije mocne energije ljubavi spoje, tada zaboga i sve oko nas postaje ljepse. Tonovi ljepse zvuce, smijeh se glasnije cuje. Pokusavam da shvatim kako je moguce to da mozemo toliko voljeti nekoga sa kime smo izgubili onu divnu sliku sretne, zajednicke buducnosti? Sta onda zapravo radim s tobom? Zasto te jos uvijek zelim snazno grliti? Sa nekim drugim mi je cak bilo zanimljivije, mozda u nekim trenutcima i ljepse. Opustenija sam, ne razmisljam. Vise se smijem, pricam, pjevam. Ali manje grlim i osjecam. Sa tobom, ma koliko lijepo bilo uvijek bi me grizao strah iznutra, jer sam znala da se blizi trenutak kada ce sve to ponovo biti "na cekanju". Morat ces se vratiti svom zivotu onakvom kakav jeste, ma koliko htio da ja ostanem, jer sam dio njega, to je nemoguce. Taj osjecaj mi ne da mira. I evo sada je tu, jer vec je sve gotovo. Sada cu ponovo provoditi dane bez tebe. Prvi su uvijek teski, jer tada najvise mislim o vremenu koje smo proveli zajedno. Tih dana vracam film unatrag, pa se bolno osmjehnem na lijepe trenutke. Zatim, slijede dani kada ponovo lazem sebe da je to bio posljednji put. Pa svaku misao na tebe lazno otjeram, a ustvari je samo malo udaljim od sebe, toliko da je ipak tu, na dohvat ruke. Izmedju tih dana, ugura se poneki sat kada mi falis i kada bih htjela da si tu. A onda, trenutak koji ne mozemo izbjeci. To je trenutak kada nas ta luda veza izmedju nas zaustavi i kaze nam koliko smo blesavi, jer "Vas dvoje, dva ludjaka, ne mozete jedno bez drugoga." Nikada, zapravo nisam ovoliko pisala. Nekako uvijek bi to bio sklad divnih rijeci o divnoj ljubavi, tako napisan da sve stane u par recenica. A sada, kao da nabrajam toliko stvari i osjecaja, koje nemaju smisla jedno pored drugoga, ali ipak pisem. Pisem, jer to je to jedini nacin da svu tu buru osjecanja barem malo pokusam smiriti. Pisem, jer mi je navika da ne krijem niti jedan osjecaj kada si ti u pitanju. Vjerovatno, niko i nikada nece procitati posljednje recenice ovoga, ali jedno je sigurno; te recenice zive u meni, te recenice cujes i onda kada sutimo. Cujes ih jer je tvoja curica, jedne noci, spustila glavu na tvoje rame i glasno ispricala sve sto osjeca i sve ono sto smo krili jedno drugome. A kada jednom otvoris moje srce, kljuc od njegovih vrata ostaje unisten i samo ti si onaj koji ga smije posjetiti i osjetiti sve ono sto se krije u njemu. Ti si onaj koji tu zivi tiho i bezbjedno.

Erupcija emocija
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

MOJI LINKOVI

''A ono što srce krije može razotkriti samo onaj ko je tajna''

''Ja sam kao golub koji spaja ljude,a vječno ostaje sam.''



MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
45988

Powered by Blogger.ba