Erupcija emocija

A on,on je moj prvi pogled kada otvorim oči,moja jutarnja rosa,moj izlazak sunca.On je moja prva zvijezda,on je kao mjesečeva svjetvlost.On je moj san.

13.11.2017.

Bura emocija.

Kako to da nisi bio tu onda kada sam jaka i kada postoji neko, onda kada bih nasla nacin, rijeci i razlog da izbjegnem to da te vidim. Da izgbjegnem da se spustim u tvoj topao zagrljaj i da se predam. Da znam da ne moram kriti ono sto osjecam. Tebi se prepustam onakva kakvom su me drugi danima pokusavali osjetiti; njezno, iskreno, onako da u svakom zagrljaju osjetis to da ti pripadam i da sam bas u tom zagrljaju sretna. Vjeruj, neko drugi se trudi, posvecuje vrijeme, rijeci, samo za trenutak tog zagrljaja koji ti dobijes tako olako. A ti, kao da znas kada mi iznova zivot lupi samar i podsjeti me da ni jedan nije ti. Pojavis se i javis kao da znas da bih se bas u tom trenutku mogla slomiti u potpunosti, pa odlucis ojacati me svojim pogledom. Ipak, ovog puta jedno je bilo drugacije; nema nade. Nestala je nada, umrla je. Znas, bila je to bolna smrt koja me mucila skoro pa od nasih prvih susreta. Uvijek bih bila iznenadjena koliko je zapravo ta nada jaka, koliko stvari je preslo preko nje. No, ipak, na kraju je teskim uzdahom nestala, kao da je i u tom posljednjem dahu pokusala ostati. Zaboga, sa tobom je sve predivno, a tako bolno. Ta ljepota izmedju nas, sada, kada ponovo lezim na svom krevetu, sama, zapravo me lomi. Jer, zasto to lijepo ne moze trajati? Zasto prestaje? Zasto nas toliko stvari, tako dugo razdvaja? Svi vide koliko je jaka veza izmedju nas. Nekada mi se cini da drugi vjeruju u nas, vise nego mi sami. Jer ja sam odavno prestala da vjerujem da ce doci dana kada cemo slobodno proci gradom i prkositi nasom ljubavlju. Ipak, iako je nada otisla, ljubav je ostala. Ona, je neopisiva, nevjerovatna. Toliko ljudi, postupaka, kilometara, dana i sati. Toliko mojih pokusaja sa drugima i toliko tebe i nje. A ona je jos uvijek tu. I ne dozvoljava da bilo sta bude jace od nje. Ona je samo naucila to da ne moze uvijek osjetiti ruku tvoje ljubavi kako je cvrsto drzi, ali joj se svaki put nevjerovatno obraduje. A kada se te dvije mocne energije ljubavi spoje, tada zaboga i sve oko nas postaje ljepse. Tonovi ljepse zvuce, smijeh se glasnije cuje. Pokusavam da shvatim kako je moguce to da mozemo toliko voljeti nekoga sa kime smo izgubili onu divnu sliku sretne, zajednicke buducnosti? Sta onda zapravo radim s tobom? Zasto te jos uvijek zelim snazno grliti? Sa nekim drugim mi je cak bilo zanimljivije, mozda u nekim trenutcima i ljepse. Opustenija sam, ne razmisljam. Vise se smijem, pricam, pjevam. Ali manje grlim i osjecam. Sa tobom, ma koliko lijepo bilo uvijek bi me grizao strah iznutra, jer sam znala da se blizi trenutak kada ce sve to ponovo biti "na cekanju". Morat ces se vratiti svom zivotu onakvom kakav jeste, ma koliko htio da ja ostanem, jer sam dio njega, to je nemoguce. Taj osjecaj mi ne da mira. I evo sada je tu, jer vec je sve gotovo. Sada cu ponovo provoditi dane bez tebe. Prvi su uvijek teski, jer tada najvise mislim o vremenu koje smo proveli zajedno. Tih dana vracam film unatrag, pa se bolno osmjehnem na lijepe trenutke. Zatim, slijede dani kada ponovo lazem sebe da je to bio posljednji put. Pa svaku misao na tebe lazno otjeram, a ustvari je samo malo udaljim od sebe, toliko da je ipak tu, na dohvat ruke. Izmedju tih dana, ugura se poneki sat kada mi falis i kada bih htjela da si tu. A onda, trenutak koji ne mozemo izbjeci. To je trenutak kada nas ta luda veza izmedju nas zaustavi i kaze nam koliko smo blesavi, jer "Vas dvoje, dva ludjaka, ne mozete jedno bez drugoga." Nikada, zapravo nisam ovoliko pisala. Nekako uvijek bi to bio sklad divnih rijeci o divnoj ljubavi, tako napisan da sve stane u par recenica. A sada, kao da nabrajam toliko stvari i osjecaja, koje nemaju smisla jedno pored drugoga, ali ipak pisem. Pisem, jer to je to jedini nacin da svu tu buru osjecanja barem malo pokusam smiriti. Pisem, jer mi je navika da ne krijem niti jedan osjecaj kada si ti u pitanju. Vjerovatno, niko i nikada nece procitati posljednje recenice ovoga, ali jedno je sigurno; te recenice zive u meni, te recenice cujes i onda kada sutimo. Cujes ih jer je tvoja curica, jedne noci, spustila glavu na tvoje rame i glasno ispricala sve sto osjeca i sve ono sto smo krili jedno drugome. A kada jednom otvoris moje srce, kljuc od njegovih vrata ostaje unisten i samo ti si onaj koji ga smije posjetiti i osjetiti sve ono sto se krije u njemu. Ti si onaj koji tu zivi tiho i bezbjedno.

Erupcija emocija
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

MOJI LINKOVI

''A ono što srce krije može razotkriti samo onaj ko je tajna''

''Ja sam kao golub koji spaja ljude,a vječno ostaje sam.''



MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
45846

Powered by Blogger.ba