Zapravo,koliko god se trudim da shvatim šta se to desi sa jednim muškarcem nakon ljubavnog razočarenja,ne ide mi.Zašto tako olako odustanu od ljubavi?Zapravo,prestanu vjerovati u to da je ipak moguće biti voljen,iskreno i počnu vjerovati u to da je to zaista to nemoguće.Zbog toga se mi žene razlikujemo od muškaraca.Ma koliko puta bile povrijeđene,i ma koliko puta patile,ipak ne prestajemo živjeti u nadi da će doći neko i da će nas voljeti.Ne prestajemo se boriti za osobu do koje nam je stalo.Vjerujemo da je vrijedno toga.Ne odustajemo od ljubavi i živimo za nju ma koliko da boli!Zato nikada ne smijete reći da su žene slabiji spol,da su kukavice,jer je upravo suprotno.Žena je emotivna,ali jaka.Osjetljiva,ali izdržljiva.Ako voli iskreno,voli do kraja i za nju drugi ne postoji,dovoljan si joj samo ti,takav kakav si.A ako te ona prihvati takvog,onda si za nju najbolji.
Žena.
Ja se baš ne bih složila sa ovim. Muškarci su ti koji više i jače vole. Kad se bore, bore se do kraja. Mi smo te koje odustajemo, koje očekujemo uvijek nešto nemoguće. Koje će odbiti savršenog muškarca, a voljeti onog ko nas odbija.. Pa gdje je tu logika? Nema je 😀
Ne,ja nisam htjela ovim postom da komentarišem muškarce tj. njihovu ljubav.Naprotiv,i oni znaju da vole,i to iskreno,ali oni odustaju od šanse za nečim novim,za novom ljubavlju,nakon što se razočaraju u predhodne,dok mi ipak dajemo sebi šansu za novi početak i dopustimo srcu da ponovo voli iako često znamo da ćemo ponovo biti povrijeđene ipak se borimo. 🙂